Zovem se Dražena. Iz Slavonskog Broda sam. Sudjelovala sam na Duhovnim vježbama u šutnji od 3. do 7. rujna 2025. u Svetištu Božjeg Milosrđa na Ovčari kod Đakova. Imam još malo 57 godina i prvi puta sam se susrela sa takvim tipom duhovnih vježbi. Majka sam petero djece na zemlji i dvoje na nebu. Po prirodi i naravi sam jako brbljava i temperamentna osoba.

A nakon, s Božjom pomoću proživljenih, trideset ciklusa kemoterapije, šesnaest zračenja, operativnog zahvata, injekcija u rame i u bedrene mišiće te tableta koje još uvijek pijem još sam temperamentnija, u biti eksplozivnija, tako da sam došla u fazu da su mi skroz narušeni međuljudski odnosi, a najviše se narušio odnos s mojom odraslom djecom.

Kako znam reći: ,,Bogu hvala i slava na blagoslovljenom karcinomu i svemu što iz njega je proizašlo”. Jer kroz to nisam sama i sa svojim snagama prolazila već s Gospodinom i Njegovim vodstvom. Živim s dva odrasla sina i odnos je i s bio njima narušen.

Iako sam nekoliko puta čula za Duhovne vježbe u šutnji, sam velečasni Miro Tomas govorio mi je o njima, no ja sam jednostavno na jedno uho čula, a na drugo ispustila. Dok nisam shvatila da što se tiče odnosa - više ne ide tako. Prijavila sam se na Duhovne vježbe u šutnji i bila uvjerena da neću biti pozvana. Naravno, bila sam u krivu i pozvana sam na sudjelovanje.

Nakon tog sam bila opet u razmišljanju da kad dođe dan početka jednostavno ostanem kod kuće i ne odazovem se ili da se odazovem i lijepo se vratim kući prije završetka vježbi.

Kako je naš Bog velik i Njegovi putovi čudni, i kako On piše ravno i po krivim crtama, odazvala sam se pozivu i ostala do kraja vježbi.

Sa Božjom pomoću i Duhom Svetim vođene vježbe su vodile pratiteljice Martina, Željka, Katica, Sandra i Gordana. Nakon prvog njihovog predstavljanja i tumačenja vježbi meni je nad glavom bio veliki upitnik i pitanje „Bože mili, šta ja tu radim?”

Znači vježbe ne samo da su u šutnji i da nema govora nego nema ni nikakvih gesti kao što su osmjeh, pogled, klimanje glave ili dodir. Jutro nakon prospavane noći nije mi bilo ništa lakše nego sam dolazak.

Dobili smo upute i svoju pratiteljicu da nas uputi i pomogne u rastu u duhovnosti.

Meni je dodijeljena Gordana i zahvalna sam Gospodinu i Duhu Svetom što su je iskoristili da im bude produžena ruka. Uglavnom postala sam svjesna da Gospodin najviše djeluje kad se ostane sam, jedan na jedan s Njim. I u tom sam otkrila gdje su moje pogreške i padovi, i to iskustvo koje sam tada i tamo doživjela nemaju cijenu ni vrijednost s ničim svjetovnim.

Zato svakom preporučujem da se odvaži i odazove. I ja koja brbljam sto na sat, s Božjom pomoću sam uspjela biti do kraja, obogatiti se duhovno i još sam bila pohvaljena.

Naš Učitelj isto se povlačio u osamu, tako je i svima nama potrebno i trebamo se povući u osamu. I da, još sam se na kraju prijavila na Duhovne vježbe u trajanju od trideset tjedana od kuće.